Žrec iz Bulićeve

Tijekom završnih priprema izložbe o osamdesetima u Hrvatskoj (u travnju 2015) Vladimir Dodig Trokut je u Meštrovićev dom donio instalaciju s oklagijama na kojoj će stajati TV-aparat s kratkim insertom iz emisije o Antimuzeju. Taj se prilog nikada nije vrtio na službenoj televiziji. Toga je dana, začudo, promrsio par nerazgovijetnih riječi i vrlo brzo napustio izložbenu dvoranu. Neuobičajeno za čovjeka koji bi satima znao raspredati o teorijama zavjere, u rasponu od lokalnih zagrebačkih pa sve do metafizičkih kozmičkih. Mjesec dana prije otvaranja izložbe u Meštrovićevu paviljonu zabranu emitiranja priloga na zagrebačkoj televiziji iz ranih osamdesetih objašnjavao je kao zavjeru TV-urednika. Tvrdio je kako im je smetao anarhoidno-liberalni duh njegove antiinstitucije. Nije im se svidjela promocija „kulture smrti“, odnosno magijski objekti kojima je branio boje svoje umjetničke prakse i Antimuzeja.

Snimio Ivan Posavec

Njegova interpretacija stanja u bivšoj državi ponajviše je govorila o stanju stvari u njegovim zagrebačkim skladištima i privremenim boravištima. Trokut je bio nomad u punom smislu te riječi, kao da je riječ o vokaciji. Ne samo što je mijenjao staništa nego je s jednakim žarom selio i verbalizirao vlastitu umjetničku praksu manje ili više poznatim povijesnim mjestima hrvatske umjetnosti. Stoga nije čudno da se u tekstovima koji sistematiziraju njegovu karijeru navode imena i zbivanja koja nemaju uporište u stvarnosti. Ključna mistifikacija je prisvajanje splitskog Crvenog Peristila zato što je, s godinama, verbalno dopunjavao i širio utjecaj na njihove postupke prije i poslije bojenja trga. Kao sakupljač umjetničkih i predmeta „niske rezolucije“ zaslužan je za pohranjivanje rijetke građe – bilježnica, negativa i fotografija – na osnovi kojih je bilo moguće rekonstruirati pretpovijest i kratku povijest splitske grupe te njezina duhovnoga vođe Pave Dulčića. Potkraj osamdesetih od gradskih je vlasti dobio na korištenje kuću na Martinovki, u neposrednom susjedstvu današnje zgrade obavještajnih službi (u Dobranskoj ili Mrežničkoj ulici). Na žalost ili na sreću antiumjetnikove ideje o „no muzeju“ kuća nikada nije stavljena u funkciju institucije pa je i rijetka građa o splitskim buntovnicima otišla u vjetar. Na sličan je način desetljećima osnaživao mit o muzeju bez granica i jasne koncepcije. Nejasne gotovo svima koji su razgovarali sa žrecem iz Bulićeve ili pak podupirali ideju antimuzeja te vjerovali u nešto „po sebi razumljivo“. Opće je poznato da ambiciozne kolekcije umiru s njihovim vlasnicima – Bretonova je zorni primjer – pa je tako s Trokutovom smrću dodatno zamagljena osjetljiva struktura. Njezin je labirint razumio i odgonetao jedino njegov vlasnik, premda većina hrvatskih kustosa vjeruje kako im je isti (labirint) jednako razumljiv – i premda je Trokutov angažman opće mjesto kolekcionarstva te je dijelom svjetske mreže sličnih privatnih i državnih strategija. Ne bi bilo pogrešno konstatirati da je po Trokutovoj mjeri u Istanbulu 2012. realiziran Muzej nevinosti Orhana Pamuka. Za razliku od turskog književnika Trokut nije tajio nesklonost institucionaliziranju građe. Možda je ključni razlog ležao u tome što je često mijenjao atribute pojedinim objektima te ih gurao u područje umjetnosti i obrnuto. Slični su postupci uvriježeni među autorima konceptualne prakse, premda su trome institucije krajnje osjetljive na i najmanju intervenciju u povijesnu građu. U Antimuzeju, barem prema onome što je Trokut radio za života, sličnih bojazni nije bilo niti je antiravnatelj vodio računa o tome.

Antimuzej osamdesetih

Pripremajući bečku izložbu o Balkanu (Krv i med / Budućnost je na Balkanu) Harald Szeemann je u Trokutovu skladištu u Jukićevoj ulici satima pretraživao nagomilanu građu. Prekapao je po artefaktima koji su ga podsjećali na kabinete čuda te na ideju Gesamtkunstwerka koju je razvijao na povijesnim bijenalima u Veneciji – Švicarac jednostavno nije odolio živopisnom skladištu i njegovu vlasniku. Čak su se posvađali jer je Trokut zamislio potkopati Esslov muzej nedaleko Beča i tunelom ga otvoriti prema rijeci. Muzej uz Dunav u kojem je 2003. otvorena Szeemannova ambiciozna izložba danas više nije isti zbog poslovnoga kraha njegova vlasnika. Trokut nije realizirao antiinstitucijski projekt, a za manje od dvije godine švicarski će kustos završiti zemaljsko putovanje. Ostat će zabilježeno da su dva izvanserijska kustosa i šamana u jedno zagrebačko popodne razmijenili kolekcionarska iskustva. Švicarac je na osnovu njih remetio okvire međunarodnih izložbi, dok je hrvatski nomad snažio mit o kolekciji bez institucije. Epizoda s Muzejom uz Dunav svakako je dio te paradigme.